Rokenrol tefter: POPIK u Zaboku, 9.5.2026.
Foto: Diana Vilus
Možda bi bilo sasvim normalno da izvještaj sa nastupa na festivalu Zagorje Express Vol. 4 pišemo i objavljujemo nekoliko dana nakon nastupa 9. maja 2026. godine u Regeneratoru. Ipak, rokenrol logika nalaže da isti nastaje nakon odličnog koncerta Vipere i sarajevskog benda Fakat! u Atomskom skloništu Bare.
Naoružan ostacima smijeha, umorom, spremnošću za Mostar sutra i predivnim sjećanjima na vikend kad smo mi zasvirali u Novom, evo nekoliko stotina riječi istine…
Zabok se, do nastupa na festivalu SAWA, doimao kao manje vjerovatna opcija za svirku POPIKa. Dotad nismo znali nikoga iz Zaboka, a onda je stigao mail od Zabok Hardcore Crewa da učestvujemo u malom DIY festivalu. Odbijamo jer sam ja planirao da na dan održavanja budem u Španiji.
Otad, tišina je jedino što je u našem smjeru emitovao tihi zagorski gradić, a onda stiže poziv od druga Siksa (Geenger Records) koji odbit nismo mogli.
Nasmijani POPIK i Mima BHHC
Siks nas poziva na festival Zagorje Express. Iako je koncept festivala sjajan, nismo ga prigrlili na prvu; Zagorje Express funkioniše kao portfolio aktivnih bendova, pokazat će se, veoma usviranih i zajebanih u onome što rade. Koncept - 20 minuta svirke za svaki bend, sa 15 minuta izmjene.
Zašto ne volimo kratke setove? Prije svega, volimo svirati. Volimo se zajebavati. Volimo dati publici sve što možemo dati, i dosad nam je čak i polusatni set stvarao problem. Najiskrenije, ako ćemo bendu dati vikende, jedine neradne dane, onda hoćemo da baš otćeifimo taj rokenrol.
Sa setom od samo 20 minuta, prvo smo se našli u problemu da proberemo pjesme koje nas ne samo najbolje predstavljaju, već koje možemo odsvirati da nam bude zabavno. Bilo je mnogo kombinacija, ali na kraju smo završili za 13 pjesama koje smo bjesomučno vježbali nekoliko sedmica, nadajući se da nećemo probiti termin i da ćemo demonstrirati POPIK u najboljem (najgorem!) svjetlu.
Magični Regenerator
Na put krećemo u rano jutro 9. maja, spremni na svakakva sranja na granici, s obzirom da se implementira novi “slikamo te sad, slikamo te poslije” sistem koji evidentno nervira apsolutno sve, uključujući građanstvo EU. Iskreno, ne znam kako je tačno EU sigurnija zato što iritiraju ljude na žegi dva sata i slikaju nas iz BiH.
Prolazimo granicu nakon nekih 2 i kusur sata, jebemo se sa ATA Carnetom, klasika, ali kad smo ušli u Lijepu Njihovu i Našu, put postaje mnogo opušteniji.
Oko 16 sati ulijećemo u uspavani Zabok i stižemo u kompleks Regeneratora. Savršen je to primjer kako su se nekadašnji giganti presvukli za novo doba. Kako nam rekoše i pokazaše, nekad uspješna tvornica ćilima danas je kulturno-umjetnički kompleks koji me natjerao da suzim, balim i proklinjem grad u kojem živim, tužan što ovako nešto najvjerovatnije za naših života u Sarajevu neće postojati.
Dočekuje nas Siks i provodi kroz: kafanu, salu za svirku opremljenu najmodernijom opremom, sličnu amfiteatru Doma mladih popolovljenom na pola. Gubimo orijentaciju u spletu hodnika koji vode do ugodnih backstagea u kojima se moraš osjećati kao jebena zvijezda. Nakon toga otkrivamo hostel u kojem imamo sobe koje izgledaju kao hotelske, a i sale za sastanke, auditorijum, predivno minijaturno kino i vježbaone za bendove. Pored Siksa, upoznajemo i divnog Nenada koji nam je pomogao da birokratski udarci manje bole.
Hranjeni smo enormnom količinom odličnih pizza koje ti peku ispred očiju
Festival počinje poprilično rano nastupom benda Splet okolnosti. Bacamo pogled na odlični, hard rock Trikster koji su prestari da prodaju priču o mladom bendu, Avet je grindcore buka… pred naš termin na bini su Tight Grips koji iz nekog razloga koriste svoje minute da najave POPIK, da zatraže aplauz publike za nas.
Kasnije saznajemo dvije stvari: naš video u kojem govorimo da “ako mi možemo putovati šest sati i jebat se na granici EU da bi svirali 20 minuta, ne znamo šta je problem ljudima da se pojave u publici” - taj video je mnoge ljude kupio, iako je bio objavljen samo na Instagramu kao prolazni story.
Također otkrivamo da je pjesma “Srklet”, zbog kojeg za nama hodnicima viču “JEBEŠ DJECU!”, poprilično poznata i za divno čudo, shvaćena kako treba - kao otpor aroganciji mlađih. U poštovanju i drugarstvu prednjači metalpunk trojac sastav Scumbag koji je mimo bine miran, a na bini sve grubosti u svom izrazu uklanja simpatičnošću koja graniči sa tinejdžerskom.
Foto: Diana Vilus
Dok Tight Grips sviraju zadnju pjesmu, mi smo u malom hodniku, prikopčanih kablova, spremnih pedala. Trojac iz Karlovca silazi sa bine, mi se munjevito penjemo i kopčamo, kupujemo minute i od tih 15 za zamjenu. Grabim mikrofon, dobacujem i ubrzo počinjemo sa "Ublehom", a ispred bine nas prati malobrojna, ali najentuzijastičnija publika u odnosu na onu na drugim bendovima.
Foto: Diana Vilus
Prolazimo kroz set manijakalno brzo, i uspijevam čak i dobaciti koju. Vidimo šok u publici, vidimo na licima određenih ljudi da nisu ovo očekivali. Ne stajemo. Shvatam u po frke da smo jedini bend koji komunicira sa publikom, ali ni u jednom trenutku komunikacija nije priprosto "hvala" i "vi ste najbolja publika na svijetu". Držimo ih u šaci jezikom i rifom. Naknadno shvatam da je ograničenje od 20 minuta zapravo funkcionisalo kao način za destilaciju POPIK esencije.
Foto: Diana Vilus
Završavamo brutalnom izvednom "Ima posla" i silazimo sa bine prije nego su nam rekli da trebamo. Sveukupno trajanje nastupa - 21 minuta. Poprilično smo uvjereni da je dio tog nastupa unutar minuta za changeover.
Nakon nastupa, prilazi nam ekipa iz osječkog Last Revelatora kojima smo sve vrijeme govorili da smo pank bend (istinu). Basista govori: “Lažete nas, vi ste hardcore Motorhead.” Prihvatamo kompliment, ali tek u potpunosti shvatamo kad smo kasnije vidjeli snimku i spoznali brzinu u kojoj sviramo.
Nakon nas potpuno kvalitetom šokira magični Elephant Hump koji svira 5.6. u Tuzli i 6.6. u Sarajevu. Zagorje Express završava nastupom Last Relevatora. Lično ne preferiram taj zvuk, ali taj bend ubija. Mima BHHC, stara ljubiteljica Downa, mi govori da sam papak. Mi pakujemo opremu i nosimo je u hostel udaljen minutu i po - ista zgrada, drugi sprat.
Ritam sekcija, tobe jarabi
Mirso odlazi spavati, a Mima BHHC, Sejo i ja dočekujemo druga Florijana koji se pojavljuje prekasno za naš koncert (pametan), ali na vrijeme za druženje (pametniji). Sjedimo Siks, Florijan, Nenad, ekipa iz Regeneratora, mi.
U bašti smo i prolazi nekoliko sati. Shvatam(o) da rockabilly koji svira iza nas u kafani Regeneratora nije snimak - okrećem se i svjedočim najvjerovatnije NAJBOLJEM rock’n’roll trojcu koji sam ikad čuo - Mr. No Money Band je iz Bolonje, predvodi ih 58-godišnji Fabio koji svira starinski lampaški Korg i zvuči odlično, bez obzira je li u tom trenutku Elvis, Jerry Lee Lewis ili Little Richard. A sve je to.
Foto: Diana Vilus
Prošla je ponoć. Ekipa iz kafane se razilazi, Sejo i ja se penjemo na sprat, u kuhinju ispred apartmana. Pridružuje nam se ekipa iz Last Relevatora i Mr. No Money banda. Trepnem i odjednom je pet ujutro, a gajba kraj mene je potpuno prazna, a prisutni se ponašaju ko Gremlini. Nema Seje. Odlazim spavati.
Budimo se ujutro, pakujemo, pozdravljamo i krećemo doma. U autu, podsjećamo se da je Siks Mimi BHHC rekao da bi nas mogao zvati na svirku u Zabok opet. Ja pitam Mimu o čemu se radi, ona kaže da ne zna, ali da zna datum. Guglam Zabok i datum… i mobitel mi ispada iz ruku.
Nema greške, provjeravam na nekoliko portala, a onda mi i Siks potvrđuje da je poziv otvoren, ali da je na nama da javimo možemo li.
I jučer smo javili da možemo. Ali taj koncert ćemo najaviti ubrzo. Jedno je tačno - zaslužili smo ga. Kao i vi nas.